Nimcović i Aljehin nisu govorili od šahovskog turnira u Karlsbadu, 1911. godine. Tri godine kasnije susreli su se u kvalifikacionom meču u Peterburgu, 1914. godine. Pobednik tog susreta je dobijao pravo da igra na velemajstorskom šahovskom turniru.
U prvoj partiji Nimcović je dosao u težak položaj. Onda, odjednom Nimcović skače sa svog mesta i vidno uzbuđen odlazi da uloži žalbu šahovskom turnirskom komitetu i tom prilikom saopštio je razlog: “Aljehin mi je objavio šah, a mi ne razgovaramo! Zbog toga prekidam igru u meču!“
Organizatori su jedva uspeli da ga smire i nagovore da završi partiju. Posle nekoliko poteza on je predao partiju. Izjavio je da u sledećoj partiji ne želi da sedi sa Aljehinom za istim šahovskim stolom!
Sledeću partiju oni su igrali u različitim prostorijama, što je jedinstven slučaj na šahovskim takmičenjima. Poteze su jedan drugom saopštavali preko posrednika, koji je ujedno imao dužnost da im uključuje šahovski sat. Ovu partiju je dobio Nimcović.
Posle toga, pri rezultatu 1:1, organizatori turnira su rešili da umire zavađene šahiste, pa su prekinuli dalju igru u meču, a obojicu igraća pustili na velemajstorski turnir. Na tom turniru njihova partija se završila bez odluke, bila je remi.